Jebi ga, autodestrukcija je stvar navike i cijena umjetnosti.
Nikada nisam bježala od boli. Ja jos uvijek zadirem u svoje rane
Bacam oštra stakalca u dubok ponor moje duše i sama sebi kopam grob obrastao trnjem i crnim bršljanom.
Ljubav je sila koja me trga na komadiće, jedina težnja koja me vuče k dnu od početka.
Noć koja je kobna za nezapisane stihove plače svojom grmljavinom, jeca svojom kišom. Moje suze su suhe, moji ožiljci nisu svježi,ali bol ne blijedi.
Mi smo svi samo zvijeri što lutamo ovim svijetom sa svojim maskama čvrsto navučenim. Naše duše su nesretne,iako su naša lica lijepa.
Staklo unutar mog srca se razbilo ozljedivši me najviše što je moglo.
Šminka će prekriti moje lice, ali odjeća neće prekriti moje tijelo. To mozes samo ti stapajući sve svoje u sve moje , sastavljajući moje razbacane osjećaje, voleći me.

Čudno je kako se
u isto vrijeme razbila čaša u najtamnijem kutu sobe
i boca u suprotnom, najsvjetlijem kutu sobe, u tom istom trenu kad se razbilo moje srce i kad mi je pukao glas tijekom dugog, dugog, bolnog vriska.

Vraćam se na mjesto gdje sam izgubila tebe.
Pronalazim samo svoj leš.
Promjene uzrokovane smrtnim paklenim željama mogu se nazvati prislima utemeljenim umjetničkom strasti.



Ljubavni žar za mene više nije ni san. Danas razumijem sve iluzije nastale u teškom očaju.

Mašna i tvoje elegantno šarmantno ljubavničko volim te nije me sasvim uvjerilo u istinitost tvojih riječi.

Zore zatamnjenog sunca.

Čitavu noć smo plakali za nečim što nikad ne dolazi, ne prolazi, ne ostaje i ne postoji. Budim se pored tebe, gledaš me, a ja ne znam što bih ti rekla pa ću ti slagati da te volim.

Mi tupimo u našim vječnim patnjama, prazni i šuplji u samoći koju dijelimo.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.