Jer smo očajni za očajnom željom da saznamo što se nalazi pod krinkom sretnog života.

The theatre is my drug

Romantičarka. Mazohist i hedonist.
Sanjar.
Crni tuš. Crveni ruž. Mala crna haljina i crvene perle.
Perfekcionizam. Kazalište.
Kava. Moda. Knjige.
Snovi i autodestrukcija.
Paradoks.

And when I'm lying in my bed
I think about life
And I think about death
And neither one particularly appeals to me.

Nek boli dok boli, rukama stegni kožu svoju i noktima pucaj u znoju.

Postoje neki drugi svjetovi. U kazalištu.

Žar su mi daske teatra, a poezija je ples moje duše.

Čitav svijet je pozornica.

Oči su ti poluzatvorene,
ti sanjaš o drugom nekom,
ali ljubav prošla je i mene
pa tonem u dragom i dalekom.

Sacrifice is giving up something good for something better :)

„Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično, sve je stvarno, nestvarno, nemoguće, pojmljivo, nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako.“

Ljubav je mutna iluzija naših sjećanja, a ljubavnici su samo još jedna kap u čaši punoj bijesa, strasti i ludosti.

The purpose of art is washing the dust of daily life off our souls.

Credits

Layout: anor ex!c
Icons: x
Adjustment: BD dz

06.09.2014.

Nemoj misliti da si jedini

Turobno je vrijeme
I mi mu nismo suđeni.
Tamne sjene nadvile su se nad moje okove.

Nemoj misliti da si jedini.

Opijena u najslađem od svih grijeha,
Skidam haljinu
I stavljam samog tebe
na raspelo u patnje
zbog grubih noći.

Nemoj misliti da si jedini.

I prolaze dani, mjeseci, godine,
ure kucaju,
A isto sivilo se uvijek ponavlja u vremenima
teškim, okovanim, sablasnim
Svoje rane stavljam na vješala
Dok tebe gušim u vatri.

Nemoj misliti da si jedini.

Grabim godine punih šaka
I cure mi iz ruku.
Niz tebe lijem vrelu vodu
lomim ljubav u sebi
i hranim te ledom koji postajem.

Nemoj misliti da si jedini.

Upamti, nisam tvoja, tuđe ruke
mijesile su moju utrobu,
u kasnim noćima pripadala sam
drugima.

Ti si pokušavao poljubiti moje srce,
ali nije ti uspjelo.
Drugi su ga grizli i gađali obećanjima.
Tužna istina jest da je sve lakše od ljubavi.

Upamti, ti nikada nisi bio jedini
i nikada nećeš to postati.

Ti više ne postojiš ni u starim dnevnicima,
ti si tek zagubljena gruda lanjskog snijega.

12:09 | Komentari (18) | On/Off | Print | #

26.12.2013.

Mučnina

Tko sam kada nestajem u sivilu svakodnevice
I osrednja nedjeljna popodneva gube se u idili života
koji ne postoji
Dobici su pogubni u noći mojeg sna
Ti u krevetu
prizor me plaši
ti na ulici
paranoja
na ulasku u teatar
U kojem dijelu ljubavi se nalazi početak našeg vremena?
Hoće li ikad doći naš bijeli rajski dan u kojem ćemo
ljubavi dati zeleno svjetlo
Dok te diram u mraku osjećam prošlost kako drhti
između nas
Dalek si mi u snovima, duboka sam u sjećanjima
Boriš se u meni, ja u tebi kiptim
Gdje odlaziš kada ljubim previše?

Tvoja sam i kada kraj kuca na vrata.

18:28 | Komentari (19) | On/Off | Print | #

11.10.2013.

I didn't realise you wrote such bloody awful poetry...

Polovi mog uma u vječitoj su svađi.
Krajnje granice; besmisleno pokušavam odvojiti potrebe tijela od potreba uma, pokušavam odraziti mislima djela, umom želim zavesti tijela.
U najdubljim kutevima uma znam da sam daleko od sreće, a ipak se na svakodnevnoj razini uspijevam zavarati banalnim mislima i usiljenim osmijehom na vratima društva.
U snu vidim groblja, crne mačke i svijeće koje se gase, pregorijevaju; u pozadini čempresi, šire se obzorom plameni, smrtna zvona, vjetar sablasno raznosi jesenje lišće; ja, u vizijama vučem kofere i sanjam ljubavne susrete.
Kada me ozljedi realnost, upadnem u stanje melankolije iz koje me vuku jedino čudne suze; više ne izgledaju kao što su izgledale suze koje je on izvlačio iz mene, promijenila im je okus čudna strast kojoj sam se jednom predala.
Iz duše nema izlaza, ja je ne prodajem(umjetnost me još uvijek nosi valovima, val još uvijek želim biti), još uvijek želim i trebam igrati.
Igrati, to je opstanak. To je više i od potrebe i od želje, i od razloga i od razuma.
Moj početak i kraj, i jezgra i srce, i jučer i danas i sutra.
Kontradikcija uma za teatar je dobra, rekla bi čak neizbježna. Pustit ću muke da me grebu svojim oštrim noktima u svrhu umjetnosti. Nije li nužno patiti za ono što volimo, bio to ljubavnik, teatar ili dom?

16:29 | Komentari (20) | On/Off | Print | #

Creative Commons License

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.